Zagreb Film Festival je imao veliku čast ove godine festival zatvoriti filmom ‘Opasna metoda’, novim uratkom cijenjenog redatelja Davida Cronenberga. Kao mali uvod u ovaj film donosimo vam ekskluzivni intervju s Cronenbergom koji nam je ustupio novinar David Michael, novinar mnogih svjetskih filmskih časopisa, dnevnih listova i web portala, ujedno i gost 9. ZFF-a.

‘Opasna metoda’ prikazana je do sada na filmskim festivalima u Veneciji i Torontu, a osim što privlači imenom redatelja, adut više je svakako i sjajna glumačka ekipa koju čine Keira Knightley, Viggo Mortensen, Michael Fassbender i Vincent Cassel.

Film je temeljen na istinitim događajima, a bavi se uzburkanim odnosima između mladog psihijatra u usponu, Carla Junga, njegovog mentora Sigmunda Freuda i Sabine Spielrein, lijepe mlade žene sa psihičkim smetnjama koja se nađe između njih dvojice.

Podsjetimo se nekih od ranijih Cronenbergovih ostvarenja; 'Videodrome', ''Goli ručak' , 'Sudar', 'Mahnitost' , 'The Brood' , 'Skeneri', 'Muha' , 'M. Butterfly' , 'Povijest nasilja' i mnogih drugih.

Dugogodišnji suradnik na Cronenbergovim filmovima, nagrađivani i cijenjeni direktor fotografije Peter Suschitzky, bio je član ovogodišnjeg žirija Zagreb Film Festivala.

D.M: Jesu li vas teorije nekog od te dvojice, Freuda ili Junga, zanimale više prije snimanja filma?

D.C.: Teorije obojice su fascinantne, samo što sam o Freudu znao više nego o Jungu. Malo je teško reći zašto. Mislim da mi Jungova filozofija nije bila onoliko zanimljiva koliko Freudova. Freud je otac psihoanalize, a Jung je došao kasnije. Moram međutim, reći da kad sam utvrdio da je dramatska struktura predstave Christophera tako zanimljiva, počeo sam se više zanimati za Junga.

D.M.: To kao da i jest film o Jungu...

D.C.: To doista jest njegova priča, ali ne razmišljam o tome na takav način. Svaki lik u filmu vrlo je snažan. Danas je teško naći filmove u kojima su svi likovi na podjednakoj intelektualnoj razini.

D.M.: Je li vam razumljivo zanimanje za terapiju koje se razvilo iz tog razdoblja psihoanalize?

D.C.: Mislim da je to vrlo ljudski: nešto nas najprije oslobađa, zatim postanemo opsjednuti time i naposljetku ovisni o tome. Ima ljudi koji su ovisni o psihoanalizi, a Freud nije ni pomišljao da postoje ljudi koji bi na analizi proveli 30 godina, poput Woodyja Allena [smijeh]! On bi se tome nasmijao. On je na to gledao ovako: "U redu, imate problem. Imat ćemo terapiju onoliko puta koliko bude potrebno". Imao bi u vidu pet ili deset seansi, ali ne bi ni pomislio na godine i godine analize. To je došlo kasnije. To nije bilo dio početnog koncepta koji je on razvijao.

D.M.: Jeste li se ikada podvrgnuli kakvoj terapiji?

D.C.: Ja? Nikad nisam bio na terapiji. Za mene je to specifični alat kojim se služite kad vam je doista potreban. Moram reći da nikad nisam osjetio potrebu za time. Nemam problema. Sebe smatram egzistencijalistom. Biti egzistencijalist bilo je popularno 1940-ih i 50-ih godina, a danas je vrlo zastarjelo. Smatram da je egzistencijalizam filozofija koju je vrlo teško zadržati. S time se nije lako nositi; ne radi se o problemu, već o razumijevanju.

D.M.: Kako je teorija psihoanalize utjecala na vaše filmove?

D.C.: Znamo da je Freudovo početno stavljanje naglaska na snove bilo privlačno umjetnicima svih vrsta. Salvador Dali, na primjer; utjecaj Freuda na njega prepoznat je i očit još i danas. Bernardo Bertolucci tvrdi da se u snimanju svojih filmova koristi metodama psihoanalize. Nisam siguran na koji način to čini, ali mu vjerujem. No za mene, koji sam odrastao u 20. stoljeću, Freudov utjecaj bio je golem, na što upućuje i ovaj film. Njegovo razmišljanje smatralo se vrlo revolucionarnim, a mnogi su ga smatrali i vrlo opasnim, vrlo remetilačkim i vrlo perverznim. Na primjer, govorio je o dječjoj seksualnosti, incestu, zlostavljanju djece – u vrijeme kada nitko ne bi priznao da djeca imaju ikakvu seksualnost. Smatralo se odvratnim izjaviti takvo što. Utjecaj toga na naše razmišljanje bio je velik kad sam ja odrastao, pa sam o frojdovskom razmišljanju upijao sve što sam mogao, no taj utjecaj na mene nije bio baš onakav kakav biste vi pomislili da jest. Ja smatram da umjetnici i psihoanalitičari rade paralelne stvari – oni rade iste stvari. Imate prihvaćenu verziju stvarnosti; to je službena verzija, ali vi je ne prihvaćate. Tada kažete: "U redu, to je jedna razina na kojoj društvo funkcionira, ali što se događa ispod toga? Naslućujem neke stvari o kojima ljudi ne govore". Zato i ja radim istu stvar, ali u drukčijem kontekstu.

D.M.: Jeste li ikada u snimanju filmova pronašli nešto terapeutsko, da se tako izrazim?

D.C.: Ne, to uopće ne smatram terapeutskim. Može vam biti katarzično kad dobijete priliku poigrati se s nečim s čime se niste imali priliku poigrati prije, ili izraziti to. Ali sama zamisao terapije kao ispravljača nečeg pogrešnog – film za mene ne predstavlja to.